Uvod

Divertikuli su vrećasta izbočenja u stijenci debelog crijeva ,koja nastaju zbog slabljenja mišičnog sloja stijenke. Iako se divertikuli češće pojavljuju u debelom crijevu i u ovom članku ću više pažnje posvetiti upravo njima , oni mogu nastati i u jednjaku i tankom crijevu. Postoje različite stručne podjele divertikula koje ovise o građi, lokalizaciji, uzroku nastanka ,vremenu nastanka. Najčešća lokalizacija divertikula u debelom crijevu je u silaznom dijelu debelog crijeva i sigmi koja se spominje u literaturi i više je karakteristična za zapadnu civilizaciju, dok se za istočnjačku civilizaciju vežu više divertikuli koji se nalaze u dijelu cekuma i ascendentnog dijela debelog crijeva. Navedeno je bitno navesti jer će se nekad simptomi razlikovati kod zapadnjačkih i istočnjačkih narodnosti s obzirom koji dio debelog crijeva je zahvačen bolovi će se nalaziti na lijevom ili desnom donjem dijelu trbuha te dodatno nekad otežavati ispravnu dijagnozu.

Divertikuli se mogu nalaziti u debelom crijevu u pojedinačnom broju ali najčešće se nalazi veći broj te tada govorimo o divertikulozi crijeva. Divertikuloza kao pojam se odnosi na divertikule koji nisu upaljeni, međutim ako nastupi upala tada je riječ o divertikulitisu , odnosno upaljenim divertikulima. Divertikulitis je zavisno o stadiju upale potrebno liječiti. U blažoj upali potrebna je antibiotska terapija, ali kod težih upala , posebno ako je nastupila komplikacija upale nekad je potrebno primijeniti i kirurško liječenje. Stoga je bitno na vrijeme prepoznati upalu kako bi se izbjegle moguće komplikacije.

Početkom 20. stoljeća divertikuloza je bila zastupljena u 5-10% populacije, a stoljeće kasnije divertikulozu nalazimo u 20-50% osoba starijih od 60 godina. U današnje vrijeme divertikulozu znamo sve češće viđati i kod mlađe populacije  u dobi nakon 40-te godine života, a nekad znatno rijeđe i prije 40-te godine. Bolest zahvaća podjednako muškarce i žene. Prema učestalosti oboljenja u probavnom sustavu divertikuloza crijeva je na petom mjestu.
To je uglavnom bolest zapadne civilizacije. U zemljama Azije i Afrike učestalost pojavljivanja divertikuloze manja je od jedan posto. Ta se razlika u geografskoj distribuciji pripisuje razlikama u prehrani.

Smatra se da je glavni uzrok razlika u prehrani u kojoj u zapadnoj civilizaciji u prehrani najčešće nedostaju netopiva fibrozna vlakna. Ovu hipotezu potvrđuje činjenica da Japanci imaju znatno veći broj divertikuloze debelog crijeva kada presele iz Japana u SAD.Osnovne biokemijske tvari koje daju čvrstoću i integritet stjenke debelog crijeva su kolagen, elastin i proteoglikan. Kad zbog urođenih, nasljednih ili stečenih čimbenika dolazi do gubitka ili slabljenja funkcije bilo koje od navedenih biokemijskih tvari, dolazi do popuštanja stjenke debelog crijeva i tako dolazi do nastajanja divertikula.

Suvremeni način prehrane sa malo prehrambenih vlakana biljnog podrijetla, zatvor stolice, sjedilački tip života, određeni lijekovi, stres te pretilost pogoduju izazivanju spazma (grča) mišičnog sloja u stijenci debelog crijeva te se u lumenu povečava tlak koji uzrokuje propadanje sluznice kroz mišičnu ovojnicu na mjestima gdje je ona oslabljena.Studije pokazuju da kod bolesnika koji boluju od funkcionalnih poremećaja crijeva poput sindroma iritabilnog crijeva divertikuloza je dva puta češća nego u drugoj populaciji.

Simptomi divertikulitisa

Neki bolesnici saznaju slučajnim nalazom prilikom kolonoskopije kako imaju višestruke  divertikule, koji nisu upaljeni u debelom crijevu, te im oni ne zadaju neke specifične tegobe. Međutim neki bolesnici navode kako povremeno imaju bolove u donjem lijevom dijelu trbuha, pogotovo nakon što pojedu orašaste plodove ili neko voće ili povrće sa sjemenkama ili imaju česte zatvore stolice. Kad osoba ima divertikule uvijek postoji mogučnost da dođe do upale te nastane divertikulitis. Kada nastupi upala bolesnici se najčešće žale na slabiju ili jaču bolnost u donjem lijevom dijelu trbuha, koja se pojačava sa hodanjem, naprezanjem ili općenito kretnjama koje povećavaju tlak u trbušnoj šupljini. Bolovi su u početku blaži i nekad se smire prilikom mirovanja i ležanja, a nekad su sa napredovanjem upale kroz nekoliko dana jači i konstantni. Uz bol koja je najčešći simptom nekad se javlja mučnina, povraćanje, povišena temperatura, pojačani nagon na mokrenje, zatvor stolice, krv u stolici. Bol se može širiti i u lijevu nadkoljenicu. Najčešće bolesnik navodi kako je imao proljevastu stolicu  ili zatvor nekoliko dana prije nego je počela bol.

Dijagnoza divertikulitisa

Dijagnostika divertikulitisa započinje anamnezom i fizikalnim pregledom kojim se utvrđuje postojanje simptoma koji bi mogli odgovarati divertikulitisu. Ukoliko u dosadašnjim bolestima bolesnik ima dijagnosticiranu divertikulozu debelog crijeva ili je već imao bolne epizode koje su uzrokovali divertikuli, postojati će opravdana sumnja kako se najvjerojatnije radi o divertikulitisu. Međutim uvijek kod takvih bolova u trbuhu ili nespecifičnih simptoma moramo svakako posumnjati i na nekoliko drugih bolesti u trbuhu koje mogu imati slične simptome.

Nakon anamneze i kliničkog pregleda potrebno je učiniti laboratorijske pretrage krvi i urina , ukoliko su povišeni upalni parametri u krvi potrebni su daljnji dijagnostički postupci:

• Nativna RTG snimka abdomena
• Color doppler ultrazvuk abdomena
• CT
• MR

Potrebno je napomenuti da se kolonoskopija koja je inače zlatni standard za pregled debelog crijeva ne radi kad se sumnja na divertikulitis, jer je invazivna pretraga zbog koje može nastupiti perforacija (puknuće) crijeva zahvačenog upalom.

Kolonoskopija se kao kontrolna dijagnostička pretraga koristi tek nakon 8. tjedana od smirivanja upale divertikula kako bi se isključile i eventualne druge bolesti debelog crijeva.

Ultrazvučna dijagnostika u otkrivanju divertikulitisa

Ultrazvučna dijagnostika danas zauzima značajno mjesto u dijagnostici bolova u trbušnoj šupljini, kako i brojnih drugih stanja i bolesti koje se ne moraju nužno prezentirati simptomima. Divertikule koji nisu upaljeni najčešće nije moguće detektirati ultrazvučnom dijagnostikom. Kod nekih bolesnika koji su imali učestale upale divertikula u životu nekad stjenka debelog crijeva može zaostati zadebljanija nakon upalnih procesa te se potom može detektirati ultrazvučno i u fazi kada upala nije prisutna. Kada nastupi upala divertikula (divertikulitis) moguće je ultrazvučnim pregledom uočiti pravilno zadebljanje svih 5 slojeva stjenke debelog crijeva, unutar zadebljane stijenke divertikula moguće je vidjeti zarobljeni dio stolice (fekom) i mjehuriće zraka s izostankom peristaltike unutar divertikula. Iz nekoliko znanstvenih studija navodi se senzitivnost ultrazvučne dijagnostike u otkrivanju divertikulitisa od 84% i osjetljivost od 93%, iz čega se zaključuje kako je ultrazvučna dijagnostika korisna i pouzdana slikovna dijagnostička metoda za dijagnostiku divertikulitisa, ali i u otklanjanju sumnje na neka druga bolesna stanja u trbušnoj šupljini.

Liječenje divertikulitisa

Nakon što se sumnja na divertikulitis potvrdi dijagnostičkim metodama potrebno je što prije započeti s liječenjem kako bi se izbjegle eventualne komplikacije.

Liječenje divertikulitisa ovisi o težini kliničke slike,  kvantitativnim vrijednostima upalnih parametara i nalazu ultrazvuka ili CTa. Nekad ako je upala blaža primjenjuje se antibiotsko liječenje kod kuće uz poseban dijetetski režim ishrane mirovanje i obilnu rehidraciju, međutim ako je upala uznapredovala s težom kliničkom slikom potrebno je i bolničko liječenje uz intravenozno davanje antibiotika. U teškim oblicima divertikulitisa sa razvijenim komplikacijama (apscesom, puknućem crijeva, sepsom ili krvarenjem) potrebno je također bolničko liječenje uz kirurški zahvat.

U upalnoj fazi posebno je bitno voditi brigu o laganijoj ishrani sa manje vlakana, te potom po smirivanju upale postupno dodavati namirnice i uvoditi vlakna u većim količinama. Preporučuje se kako osoba koja boluje od divertikuloze crijeva nakon smirivanja upale uvijek mora voditi brigu o održavanju mekanije stolice, koja se postiže prehranom sa do 35% vlakana dnevno, uz obilnu rehidraciju vodom.